Seks nam može pomoći da se povežemo s vlastitim tijelom i partnerom, doživimo intenzivan užitak i unesemo više radosti u svakodnevicu. Ipak, seksualnost nije uvijek jednostavna, a tijelo ponekad reagira na način koji naizgled nema nikakve veze sa seksualnom željom.

Za osobe koje žive s PGAD-om (poremećajem perzistentnog genitalnog uzbuđenja), takav nesklad može postati dio svakodnevice. Riječ je o stanju koje obilježavaju neželjeni osjećaji genitalnog uzbuđenja koji se pojavljuju bez seksualne želje, podražaja ili seksualnih fantazija. Umjesto ugode, ti osjećaji mogu biti nametljivi, iscrpljujući, nerijetko i bolni, a kod nekih mogu znatno narušiti kvalitetu života.

Iako se o PGAD-u posljednjih godina češće govori, i dalje je nedovoljno istražen i često neprepoznat. Upravo zato, LELO otkriva kako se ovo stanje manifestira, zašto je o njemu još uvijek teško govoriti te koji su prvi koraci prema dijagnozi i liječenju.

Nije riječ o „pretjeranoj seksualnoj želji"

Jedna od najčešćih zabluda o PGAD-u jest da je riječ o pojačanom libidu, odnosno neuobičajeno snažnoj seksualnoj želji. No stvarnost je zapravo suprotna: fizički osjećaji uzbuđenja mogu se pojaviti neovisno o seksualnom interesu, mislima, fantazijama ili željom za seksom. Osoba može osjećati intenzivno genitalno uzbuđenje, a da pritom uopće ne želi intimni kontakt.

Neki doživljavaju i spontane ili ponavljajuće orgazme koji rijetko donose olakšanje. Štoviše, u mnogim slučajevima seksualna aktivnost uopće ne umanjuje simptome ili ih čak dodatno pogoršava.

Svođenje PGAD-a na senzacionalističku sliku o „ženama koje doživljavaju višestruke orgazme" potpuno promašuje bit problema. Time se ozbiljna patnja trivijalizira i pretvara u puku seksualnu znatiželju, što osobama sa simptomima samo otežava traženje stručne pomoći.

Simptomi koji narušavaju svakodnevicu

PGAD se ne manifestira jednako kod svakoga. Simptomi mogu uključivati stalno ili povremeno genitalno uzbuđenje, trnce, pulsiranje, svrbež, žarenje, titranje mišića, osjećaj pritiska i bol. Mogu se pojaviti bez ikakvog očitog povoda.

Nekim osobama svakodnevne aktivnosti, poput sjedenja ili vožnje, mogu pogoršati simptome, a intenzitetu simptoma često pridonosi i stres. Posljedice pritom znatno nadilaze samu fizičku nelagodu: kada su simptomi nepredvidivi i teško ih je obuzdati, počinju ometati san, koncentraciju, društveni život i partnerske odnose.

Brojna istraživanja upućuju i na znatno psihičko opterećenje povezano s PGAD-om, uključujući anksioznost, depresivnost, sram i socijalnu izolaciju. Zato se PGAD nikada ne smije promatrati kao neobičnu seksualnu sklonost ili tek drugačiji oblik seksualnog odgovora - riječ je o uznemirujućem medicinskom stanju s dalekosežnim posljedicama na zdravlje.

Zašto se javlja?

Za nastanak PGAD-a ne postoji jedno općeprihvaćeno objašnjenje. Dosadašnja saznanja upućuju na to da se može razviti zbog nekoliko različitih mehanizama. Znanstvenici istražuju moguće povezanosti s problemima kralježnice i živaca, disfunkcijom mišića zdjeličnog dna, neurološkim poremećajima, određenim anatomskim promjenama te drugim biološkim i psihološkim čimbenicima. U nekim opisanim slučajevima zabilježeni su problemi sa sakralnim živcima ili Tarlovljevim cistama, no samo postojanje takve promjene ne znači nužno da je upravo ona uzrok simptoma. Budući da se mogući uzroci znatno razlikuju od osobe do osobe, individualna procjena važan je dio dijagnostičkog postupka.

Dijagnoza i mogućnosti liječenja

PGAD je još uvijek relativno novo područje u medicini i ne postoji jedinstveni test kojim se postavlja dijagnoza. Postupak obično započinje iscrpnim razgovorom o simptomima: kakvi se manifestiraju, koliko traju, kada se pojavljuju te što ih ublažava ili pogoršava. Ovisno o simptomima i kliničkoj procjeni, liječnik može preporučiti dodatne preglede kako bi se istražili mogući čimbenici povezani s genitalnim područjem, mišićima zdjeličnog dna, živčanim sustavom ili kralježnicom.

Ni liječenje nije jednako za sve jer se uzroci i mehanizmi nastanka simptoma mogu razlikovati. Ovisno o pretpostavljenom uzroku i tegobama, terapija može uključivati:

• Liječenje primarnog medicinskog stanja

• Farmakoterapiju (lijekove)

• Fizioterapiju mišića zdjeličnog dna

• Psihološku podršku

• Druge specijalističke medicinske zahvate

Budući da istraživanja još traju i ne postoji univerzalan terapijski protokol koji djeluje jednako na sve, stručnjaci se najčešće oslanjaju na multidisciplinarni pristup koji objedinjuje neurološku, ginekološku, urološku i psihološku skrb.

Razbijanje stigme i šutnje

Jedan od najtežih aspekata života s PGAD-om jest govoriti o njemu. Simptomi zadiru u intimu, teško ih je opisati i okolina ih lako pogrešno shvaća. Zbog toga se mnogi ustručavaju potražiti pomoć liječnika ili strahuju da neće naići na razumijevanje.

Otvoren razgovor o seksualnom zdravlju nužan je preduvjet za razvoj odnosa prema vlastitom tijelu koji se temelji na informiranosti i prihvaćanju, a ne na sramu. Seksualno blagostanje, od edukacije i stručne podrške do proizvoda namijenjenih uživanju u seksualnosti, sve više postaje sastavni dio šire brige o cjelokupnom zdravlju.

U taj prostor pripada i PGAD, no pritom je ključno povući jasnu granicu između neželjenog fizičkog uzbuđenja i stvarnog užitka. Stalna genitalna uzbuđenost nije nešto zbog čega bi itko trebao osjećati krivnju ili nelagodu. Ako simptomi traju, učestalo se vraćaju ili narušavaju svakodnevno funkcioniranje, razgovor s liječnikom ili specijalistom prvi je i najvažniji korak.

Fizičko uzbuđenje i seksualna želja ne idu uvijek ruku pod ruku. Tijelo može proizvesti intenzivne seksualne senzacije bez prisutnosti želje ili užitka, i o tome moramo moći razgovarati otvoreno, objektivno i bez senzacionalizma.