Ne sutra ujutro, ne nakon treće kave, nego baš sada - uz pjenušac u jednoj ruci i popis nerealnih ambicija u drugoj. Novogodišnje odluke tako postaju elegantan kompromis između samokritike i iluzije kontrole, ritual koji više govori o našoj potrebi za simboličkim resetom nego o stvarnoj spremnosti na promjenu.

Novogodišnje odluke, u pravilu su impresivno univerzalne. Manje ćemo jesti, više se kretati, pametnije trošiti, dublje voljeti i ako je moguće, prestati tolerirati vlastite slabosti (barem) do veljače. Riječ je o sofisticiranoj vrsti optimizma: onoj koja se ne temelji na iskustvu, već na kalendarskoj numerologiji. Jer ako brojčanik godine može promijeniti svoje znamenke, zašto ne bismo i mi?

Odluke pišemo s ozbiljnošću strateškog dokumenta, kao da će svemir cijeniti naš trud bez obzira na izvedbu. Novogodišnja odluka tako nije obećanje budućem sebi, nego kratkotrajni alibi - dokaz da smo barem jednom razmišljali o boljoj verziji vlastitog karaktera.

Unatoč svemu, bilo bi pogrešno potpuno ih odbaciti. U toj kratkoj, gotovo naivnoj epizodi samopoboljšanja krije se nešto duboko ljudsko: potreba da vjerujemo kako nismo konačni proizvod. Čak i ako odluke propadnu, sama činjenica da ih donosimo sugerira određenu intelektualnu i emocionalnu ambiciju. A to priznajmo, nije mala stvar u svijetu koji nas svakodnevno uvjerava da ostanemo upravo onakvi kakvi jesmo - samo uz bolji marketing.

Možda su novogodišnje odluke osuđene na neuspjeh, ali su podsjetnik da se promjena može zamisliti i možda je upravo to njihova najveća pobjeda: ne promijeniti nas, nego nas nakratko uvjeriti da bismo ipak mogli.